Tbilisi ili, kako su ga nekad u engleskom jeziku nazivali (svakako lakše za izgovoriti) – Tiflis glavni je grad Gruzije i jedno od onih mjesta koja mame egzotikom zbog dodira Istoka i Zapada. Taj se dodir na prvi pogled ogleda u arhitekturi gdje se u starom gradu miješaju bizantski, europski, bliskoistočni i ruski utjecaji. Ovaj potonji prevladava u novijem gradu jer Gruzija je kao jedna od četrnaest sovjetskih republika dobila nove vizure upravo u tom razdoblju. Modernistički stil zgrada, poput primjerice Banke Gruzije, gdje su pravokutni oblici poslagani kao kockice jedan preko drugog, daje vremena za promišljanje i promatranje zdanja.
U davna su vremena ovuda prolazili hodočasnici, spajajući se na stari put koji vodi u Jeruzalem. Naime, Gruzija je jedna od najstarijih kršćanskih država na svijetu. Kršćanstvo je državnom religijom proglašeno još 337. godine, što je dalo veliki poticaj razvoju književnosti, umjetnosti i formiranju gruzijske nacije pa i danas ostaje važnim dijelom identiteta. Istočno, odnosno Bizantsko carstvo će kroz cijelo svoje postojanje vršiti veliki utjecaj na Gruziju, a kasnije će taj utjecaj dolaziti iz smjera Trećeg Rima, odnosno Moskve.
Tbilisi, kasno ljeto, subota. Glavnom ulicom Rustaveli u ponoćni sat lutate pored osvijetljenih izloga, modernih uličnih svjetiljki koje bacaju ugodno žuto svjetlo na uredno popločen nogostup. Ovo je srce modernog grada, ovdje se ljudi pokazuju u svom najboljem izdanju. Tuda prolaze i turisti. Stari grad stisnut je dolje, malo niže i njegove uske ulice zovu romantičare i one koji prizivaju staro učenje mistika Georgija Ivanoviča Gurdijeva, koji je oko 1920. boravio u gradu sa svojim učenicima, prije no što će zbog dolazaka Sovjeta preseliti u Istanbul.
Na klupama uz ulicu i pored parkova sjede ljudi i piju pivo. U restoranu se najviše toči vino, još jedan od, kako Gruzijci kažu, njihovih originalnih izuma, ono što su dali svijetu. Iako iz obližnje vinarije dopire hit Raya Charlesa „Georgia on my mind“, znaš da to nije ova Georgija, već neka druga, udaljena oko dvanaest sati leta avionom.
U ulici Chardin najviše je modernih barova i primijetit ćete da se u njih izlazi uglavnom vikendom, kad se skupi snage za još jedan val razuzdane potrošnje vlastitih resursa. Ulica je ime dobila po francuskom putopiscu Jeanu Chardinu koji je Gruzijom putovao drugom polovicom 18. stoljeća. Napisao je, između ostalog, da je u Tbilisiju lako sresti Armence, Grke, Židove, Perzijance, Indijce, Tatare, Ruse. „Armenaca ima toliko da čak premašuju broj Gruzijaca, ali Gruzijci su jači, nadmeniji i ponosniji.“
Ondje je lako pronaći restoran s tradicionalnom hranom koji radi cijelu noć. Khinkali – mesne okruglice umotane u tijesto, kuhane na pari i hačapuri – pita od sira, svakako mogu zadovoljiti prosječnog posjetitelja. Uz hranu se ovdje veže i ispijanje vina te nezaobilazne zdravice koje su ušle toliko duboko u kulturu da postoje ljudi poznati samo po zdravicama koje ponekad traju i punih pola sata.
Dok se gradom vozite u autobusu, nije teško pretpostaviti da ćete proći pored neke od brojnih crkvi ili kapelica koje se nalaze u svakom kvartu. Pri prolasku pored njih, gotovo se polovica ljudi u autobusu obavezno prekriži tri puta. Gradom se možete provozati i podzemnom željeznicom, koju su Sovjeti gradili u glavnom gradu svake republike, a mnogi Gruzijci u šali kažu da je podzemna najbolje što je od njih ostalo. Takvo putovanje svakako će biti ulazak u intimniji svijet gradskih kvartova, lokalnog života u divovskim i sivim blokovima podno kojih su se natiskale malene trgovine i kafići sasvim skromnog interijera. Na takav način otkrivate puls grada, dnevne migracije stanovnika i način života izvan turističkih ruta.
Iz Tbilisija se bez problema u nekoj od maršrutki možete uputiti u susjednu Armeniju ili u primorski grad Batumi. Isto tako, istraživanje Kavkaza nezaobilazno je iskustvo, pa čak i ako nemate kondicije, barem mu se treba približiti i provesti jedno poslijepodne ispod njegovih vrhova.
Kavkaz je vrlo malen prostor na vrlo značajnoj energetskoj ruti. Na tom se području devedesetih odvijalo nekoliko ratova. Rat u odmetnutoj gruzijskoj regiji Abhaziji, rat u Južnoj Osetiji, rat Armenije i Azerbajdžana. Upravo zbog toga postoje zategnuti odnosi s velikim sjevernim susjedom, ali ruska se kultura toliko dugo dodirivala s gruzijskom da većina stanovnika i danas govori ili barem razumije ruski jezik, a negativan stav prema posjetiteljima iz Rusije naprosto ne postoji. Kao uostalom i bilo kakav drugi negativan osjećaj koji bi posjetitelj mogao primijetiti.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock