Osim s Moskvom, grad je zrakoplovnim linijama povezan i s ostalim većim gradovima Rusije, isto kao i s gradovima u susjednoj Kini, Južnoj Koreji, ali i u ostatku Azije jer se mnoge poslovne veze stanovnika Sibira temelje na trgovinskoj razmjeni s tim zemljama. Nije nimalo čudno sresti mnoštvo ljudi koji poslovno lete u Maleziju ili primjerice Indiju. Drugi način dolaska do Irkutska popularna je transsibirska željeznička ruta. Mnoštvo vlakova, luksuznih i manje luksuznih, vozi na spomenutoj relaciji svaki dan. Za put od Moskve do Irkutska potrebno je izdvojiti tri i pol dana i u najjeftinijem aranžmanu nekih 150 eura. Luksuzni su vagoni skuplji i od avionskih karata, ali zato su kupei u njima opremljeni poput hotelskih soba s LCD ekranima i dostavom svih obroka u kabinu.
Kada se jednom nađete u gradu, proučavanje njegovih ulica i građevina neće biti nikakav problem jer kompaktnost Irkutska olakšava situaciju. Većina se kulturnih spomenika nalazi u samom centru, isto kao i glavno šetalište uz rijeku Angaru. Za veće udaljenosti na raspolaganju stoje maršutke ili minibusevi koji za svega 2-3 kune prevoze putnike preko cijelog grada. To je u Rusiji uobičajen način javnog prijevoza. I taksi je puno jeftiniji nego u Hrvatskoj. No vrijedi spomenuti i da je benzin u Rusiji dvostruko jeftiniji nego u Europi.
Prvo što će posjetitelju zapeti za oko veliki je broj divno uređenih i dekoriranih crkvi. Većina ih je pravoslavnih i datiraju iz 18. stoljeća. Osim njih, u Irkutsku se nalazi i katolička crkva, ali i sinagoga te budistički hram. Buryati, autohtoni narod Sibira, po vjerskoj su pripadnosti budisti i njihove je samostane moguće pronaći diljem regije. Stare ulice grada Irkutska obiluju drvenom arhitekturom, točnije – drvenim kućicama. Najbolji primjer za proučavanje drvene arhitekture je muzej nazvan kuća Decembrista u kojoj su prikazani detalji iz razdoblja Dekabrističke pobune protiv cara i njihovog progona u Sibir.
Danas u gradu djeluju mnoga kazališta, kinodvorane i muzeji. Gradski muzej i Geološki muzej lijepo ocrtavaju povijest cijele regije i grada samoga. Njihova zdanja ulaze među najplemenitije zgrade kod kojih posjetitelj svakako mora zastati. U oko prolaznika upada i Dramsko kazalište koje pomalo podsjeća na HNK u Zagrebu, a dvorište joj krasi statua slavnog ruskog pisca A. Vampilova koji je rođen u Irkutsku.
Dogovorite li recimo u Irkutsku sastanak, a u gradu još nikad niste bili, to je najmanji problem. Dovoljno je drugoj strani reći da vas pričeka na križanju ulice Karla Marxa i Lenjina. Zašto? Gotovo svaki Ruski grad nosi ulice spomenutih naziva i one se u gotovo svakom slučaju križaju jer su jedne od najprometnijih i najživljih. Ista je situacija i s Irkutskom. Križanje Marxove i Lenjinove nalazi se u samom centru, a Marxovom prometuju i veliki crveni tramvaji koji izgledaju kao da su izašli ravno iz muzeja.
Na početku ulice Karla Marxa nalazi se veliki trg, tik do rijeke Angare. To je trg cara Aleksandra III. kojim dominira skulptura slavnoga cara. Na tom se trgu za sunčanih nedjelja održavaju koncerti filharmonije koji su u potpunosti besplatni i uvijek su tematski. Može se dogoditi npr. popodne valcera kada se izvode valceri najpoznatijih svjetskih skladatelja, a trg se napuni posjetiteljima i stanovnicima.
Obale rijeke Angare u blizini trga okupljalište su mladih, djece i tinejdžera koji slobodno vrijeme provode u društvenim igrama, sviranju gitare, ali nažalost i u uživanju alkohola. Vrijedi spomenuti da je alkoholizam veliki problem čitave Rusije, ali ga se pokušava sistematski riješiti odgojem i represivnim mjerama.
Stanovnici Irkutska slobodno vrijeme provode i u dva predivna mjesta koja su u neposrednoj blizini samoga grada. Jedno od njih je etno muzej Talci. Čitavo je naselje napravljeno u tradicionalnom stilu gdje je moguće vidjeti kakav je život svakodnevnog čovjeka u Sibiru bio nekad: kako su se grijali za hladnih zima, kako su lovili hranu i kako su čuvali zimnicu. Na fotografijama su svećenici koji su obavezno dolazili s kolonizatorima ne bi li brinuli o njihovim dušama, ali i preobratili autohtono stanovništvo na kršćanstvo. U to je vrijeme put od Moskve do Irkutska trajao puna dva mjeseca.
Drugo odredište na kojem stanovnici provode vikende je 70 kilometara udaljeno Bajkalsko jezero, najdublje jezero na svijetu u kojem se nalazi čak 1/5 svjetske pitke vode. Listvjanka je najbliže naselje i vikendom je redovito puno gostiju iz Irkutska. Uz obalu se tad obvezno jede riba, a za ljetnih mjeseci moguće je i kupanje.
Rijeka Angara u Irkutsku je premošćena tri puta. Njome plove jedrilice, veliki turistički brodovi prema Bajkalskom jezeru, a tu se nalaze i brojne plaže od kojih su neke pješčane. Zimi se rijeka zaledi jer ipak govorimo o južnom Sibiru. Ali ne dopustimo da nas propaganda američkih filmova zavara: nije Sibir vječito okovan ledom. Ljeti se temperature u regiji Irkutska penju i do 35 stupnjeva dok se zimi spuštaju do -35.
Ako ste ikad gledali filmove o Divljem zapadu, o zlatnoj groznici i osvajanju novih teritorija onda ćete zasigurno znati kako je izgledalo rusko osvajanje sibirskih prostranstava. Najveći prodor dogodio se u 19. stoljeću, dok je sam grad Irkutsk utemeljen mnogo ranije – 1652. kao zimski tabor trgovaca zlatom i krznom.
Osnovao ga je Jakov Pohabov, a službeni status grada dobio je tek 1686. Tada se trgovalo sa susjednim narodima, poglavito Burjatima koji su mongolskog podrijetla i budisti. Oni i dan danas žive s istočne strane Bajkalskog jezera koje smatraju svetim.
Prva cesta između Moskve i Irkutska izgrađena je 1760. čime je grad ekonomski u vrlo kratkom vremenu procvao i pretvorio se u važno trgovačko središte. Tada su se na tržnicama po prvi put mogli naći proizvodi iz Kine: dijamanti, krzna, rezbarije, svila, čaj.
Kada je godine 1821. Sibir administrativno podijeljen kod rijeke Yenisei, Irkutsk je postao sjedište guvernera za Istočni Sibir što mu je dalo još veći značaj. U ranom 19. stoljeću još je jedan događaj ubrzao uspon grada Irkutska. Bile su to pobune protiv cara Nikole I., poznatije pod nazivom Dekabristički ustanak. Tada je mnoštvo intelektualaca, umjetnika, časnika i velikaša protjerano u Sibir čime je Irkutsk postao središtem intelektualnog života. Iz tog razdoblja potječu drvene kuće divnih rezbarija koje ponosno prkose sivim sovjetskim blokovima novijega doba.
Do kraja 19. stoljeća na dva starosjedioca dolazi jedan politički prognanik iz centralne Rusije. Irkutsk je dakle grad s čvrstim temeljima u kulturi i ekonomiji. No velika nesreća zadesila je grad u ljetnim mjesecima 1879. Irkutsk je te godine zahvatila vatrena stihija koja je progutala tri četvrtine grada uključujući knjižnicu, arhiv, muzej i oko 4000 kuća. Grad se, srećom, oporavio u relativno kratkom roku od 20-ak godina – spasio ga je dolazak struje 1896. Uslijedile su izgradnje kazališta i predivne željezničke stanice. Prvi je vlak u grad stigao u kolovozu 1899., a Irkutsk je u žargonu postao poznat kao ‘Sibirski Pariz’.
Tekst i fotografije: Hrvoje Ivančić