Tisućljetni grad, tisuću crkava, stotine tisuća kamenih blokova i jedna velika pustoš.
Od velikog centra, turski Ani pretvorio se u napušteni grad, iako je njegov prirodni položaj vrlo zahvalan: nalazi se na rubu dubokog kanjona rijeke Aras, platoa koji je nekoć bio sasvim solidno obranjiv, smješten – baš kao i cijela Mala Azija – na raskrižju trgovačkih puteva. Još donedavno rijetki su zalazili u krajnji istočni dio Turske kako bi uživali u tišini ostavljenih crkava i džamija te kilometarskim stazama koje ih povezuju, u makovom cvijetu što raste iz zida ili u zvonjavi zvonaca s kozjih vratova koje u nizini čuvaju pastiri.
Ani je meditativan, mističan i zaboravljen, ponajviše zbog svojeg geopolitičkog položaja u razdoblju Hladnog rata. Možda upravo toj činjenici možemo zahvaliti što je ostao neokrznut posjetima turista jer se nalazio na ničijoj zemlji, između Turske i SSSR-a, te su se dozvole za dolazak dobivale pod posebnim uvjetima. Danas je to mjesto na samoj granici Turske i Armenije koje nemaju sjajne odnose, ali ipak – grad je dostupniji no ikad prije. Kopnenim putem iz Ankare, preko Anatolske visoravni uz nepregledna prostranstva, plodne žitnice te uske kanjone stići ćete do ove destinacije. Ili jednostavno – zrakoplovom do Karsa, grada koji je od Anija udaljen svega pedesetak kilometara.
Teško je ne zamišljati nekadašnji ogroman grad s preko sto tisuća stanovnika, okružen moćnim bedemima. Iako su danas većinom razrušeni, nazire im se višekilometarska dužina koja je na određenim mjestima u potpunosti obrasla travom. Ostaci crkvi u širokom prostoru djeluju tek kao razbacano kamenje, ali bliži pogled otkriva cijelu grandioznost graditeljskog pothvata, što nesumnjivo govori da su ovdje radili neki od najvećih svjetskih majstora.
Zahvaljujući svojem iznimno povoljnom prirodnom položaju, Ani je u 10. stoljeću postao prijestolnicom armenskih kraljeva Bagratida. U 11. stoljeću osvajali su ga Bizantinci i turski Seldžuci, dok se u 12. i 13. stoljeću nalazio pod vlasti Gruzijaca i kurdskih emira. Naposljetku su horde Mongola opustošile cijelu regiju.
Nomadski Mongoli vladali su Anijem osamdeset godina, prije nego ga je 1319. velikim dijelom uništio potres. Posljednji udarac kraljevskom gradu bio je Timurov pljačkaški pohod, nakon kojeg se grad, sa svim svojim crkvama i palačama, nastavio polako urušavati. Konačnom umiranju grada doprinijela je nova geopolitička situacija koja je promijenila trgovačke rute, što je smanjilo i prihode.
Odavde se uz liturgiju na armenskom jeziku pozdravljalo ljude i karavane s istoka i zapada koje su prolazile Putem svile. Ostaci mosta koji je vodio preko strmog kanjona očuvani su i danas, a kanjon je ujedno i državna granica. Nemoguće je vidjeti sam most, ali njegovi krajnji dijelovi daju naslutiti zadivljujuću veličinu. Za ljubitelje starih i mističnih predjela, Ani predstavlja pravu poslasticu – daleko od glamura modernih gradova ili mondenih odmarališta uz obalu.
Lavlja kapija glavni je ulaz u grad, a ime je dobila po seldžučkom sultanu Arslanu, osvajaču Anija iz 11. stoljeća, čije ime u prijevodu označava spomenutu životinju. Pogled se od tamo otvara k platou kojeg krasi nasumično složeno građevinsko kamenje, ali i više očuvanih građevina od kojih vrijedi spomenuti Katedralu. Nju je gradio isti majstor koji je restaurirao i Aju Sofiju u Istanbulu, samo šezdesetak godina prije no što će je Arslan pretvoriti u džamiju. Crkve se pružaju u širinu i dužinu gotovo podjednako kao i u visinu, a osim što ‘dotiču nebo’, ono se u same crkve zbog urušenog svoda često i spušta.
Potresi koji su se događali poslije napuštanja grada prouzročili su dodatno stradanje građevina, zbog čega su mnoge crkve doslovno prepolovljene. Neke od njih su Kechel, Tigrana Honeta i Manastir djevica. Bile su urešene freskama kojima se i danas nazire trag pa na njima otkrivamo obrise klasičnih kršćanskih motiva: život svetaca te motive iz Isusova života. Kao i u mnogim crkvama koje su pretvorene u džamije, i ovdje je došlo do brisanja freski, a u novije vrijeme i do potpuno besmislenih potpisa flomasterom ili pak urezivanjem.
Ani je vrijedan spomenik svjetske baštine, jedno od mjesta u kojima bi trebalo slušati duhovnu ambijentalnu glazbu ili višednevno meditirati nad putevima koji su upili milijune koraka najrazličitijih naroda srednjega vijeka.
Foto i tekst: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock