Unutar šarenog budističkog hrama, kao što to obično biva, sjedio je monah i izgovarao mantre. Prolaznike, kao i svoje suvjernike nije primjećivao jer je tri dana u dubokoj meditaciji mrmljao nerazumljive slogove. Drugi monah pazio je na red i pristojno ponašanje posjetitelja dok su brojni kipovi Bude pratili igrokaz s uzvišenih polica i oltara.
U skladu s budističkim vjerovanjem, u hramu je dopušteno hodati samo u smjeru kazaljke na satu pa je tako bilo i tog jutra. Iz susjednih hramova dopirao je zvuk zvona, a studenti budističkog sveučilišta krenuli su na prva jutarnja predavanja. Bio je to klasični početak dana u najvećem budističkom hramu Rusije, u dalekom Sibiru, u blizini granice s Mongolijom.
Do srca ruskog budizma vodi cesta iz grada Ulan-Udea smještenog stotinjak kilometara istočno od Bajkalskog jezera. Nalazite li se ovdje, znači da ste u prijestolnici Republike Burjatije čemu svjedoče mongolska lica lokalnih stanovnika. Međutim, samostanu i budizmu još uvijek nema traga, barem na prvi pogled, ali na putu do 30 kilometara udaljenog samostana u Ivolgi uz cestu su poslagana tradicionalna sela i manja budistička svetišta.
Na nepreglednim poljima burjatski kauboji gone svoja stada dok cestom prolaze moderna motorna vozila. Put je frekventna linija kojom vjernici, a i znatiželjnici, dolaze do datsana, kompleksa budističkih hramova. Tamo ih često dočekuju štandovi s nezaobilaznom bižuterijom koja čini popratnu dekoraciju svakog svetišta na svijetu, ali i hramovi okruženi drvenom ogradom usred prostrane zelene doline.
Kao tumač posjetiteljima u sklopu datsana radi Julija, djevojka u srednjim dvadesetima. Po imenu bi mogla biti i Ruskinja, ali njeni korijeni su čisti burjatski. “Mi Burjati imamo svoj jezik koji je sličan mongolskom, ali ja primjerice vrlo malo znam o njemu. Živim u gradu i pričam većinom ruski“, kaže. Burjatski se jezik uglavnom zadržao u ruralnim krajevima, ali budistička je tradicija živa i nadasve čvrsta.
Uz brojne samostane, u kompleksu hrama su i drvene kućice u kojima žive studenti i obitavaju posjetitelji dok čekaju red za susret s lamom ili liječnikom. “Naš liječnik školovao se na Tibetu. Tamo odlaze samo oni najbolji i duhovno najjači iz naše zajednice“, rekla je Julija ispred kuće u kojoj je doktor primao pacijente. Posjetitelji su većinom bili Rusi iz najudaljenijih krajeva, a liječnik im je tegobe otkrivao napipavanjem bila na ruci. Propisao bi im tad ljekovite trave i bobice.
Ovdje se studenti školuju osam godina i to u tri smjera: umjetnost, medicina i filozofija. Neki od njih kasnije postaju monasi i posvete se meditaciji i životu punom zabrana. Jedan od studenata mladi je Amgalan koji upravo završava treću godinu. Kaže da je glavni poriv dolaska bila želja da pomogne ljudima, uzvišeni moralni čin brige za drugoga koji susrećemo u raznim religijama cijeloga svijeta. “Studij nije lak. Učimo sanskrt i tibetanski jezik koji su jako komplicirani“, objasnio je Amgalan i laganim korakom prošetao van zgrade sveučilišta.
“Novac koji dobivamo od posjetitelja jedan je od načina preživljavanja. Znam da se čini pretjeranim što je svugdje toliko kovanica, ali to je jednostavno tako i uvijek je bilo. No nismo mi ovdje bez razloga, ne. Imamo tradiciju i duboku vjeru.“ Amgalan je zastao ispred onoga što se činilo najblistavijim i najsvečanijim hramom unutar cijeloga kompleksa. Kasnije, iz njegove priče ispostavilo se da unutar hrama počiva najsvetija relikvija svih ruskih budista. Tu se nalazi tijelo besmrtnog lame – test vjere i dokaz pokornosti pred silama svemira. Čudo ili prijevara, pitali su se mnogi, ali Amgalan nije znao objasniti već je ispripovijedao priču o njezinom postanku.
Sve je započelo davne 1927. godine kada je duhovni vođa ruskih budista okupio svoje učenike i najavio da će uskoro umrijeti. Ime mu je bilo Dashi-Dorzho Itigilov i bio je 12. Pandito Hambo Lama. Učenicima je rekao: “Za 30 godina iskopajte moje tijelo“. Prekrižio je svoje noge, uz mantru smrti započeo meditaciju i umro. Vrijeme koje je dolazilo nakon njegove smrti nije bilo lako za vjernike u Rusiji, pa tako ni za budizam. Staljinisti su, uz mnoge zabrane, pogubili na stotine lama i uništili 46 budističkih hramova. Nakon Drugog svjetskog rata Staljin je budistima dopustio obnovu hrama pored Ivolge, no brojne su zabrane još uvijek postojale.
Kada je prošlo 30 godina od smrti velikoga lame, njegovi su učenici učinili što se od njih tražilo. Iz zemlje su iskopali njegovo tijelo. Ono što su pronašli, kako priča kaže, iznenadilo ih je sve odreda jer lama je i dalje bio u meditacijskom položaju, a tijelo nije pokazivalo znakove raspadanja. Kako je tada, u doba represije, bilo teško objaviti ovo veliko čudo, učenici su tijelo ponovo zakopali na tajnoj lokaciji. “Tada nitko o tome nije smio pričati“, rekao je Amgalan. “Donijeti njegovo tijelo u hram bilo je zabranjeno.“
Tijelo su iskopali još jednom, i to 1973. Nakon toga, priča kao da staje. Sve bi se bilo i zaboravilo da godine 2002. mladi lama Bimba Dorzijev nije pronašao 88-godišnjeg vjernika čiji je otac sudjelovao u zakapanju tijela. On je lamu odveo do točne lokacije. Tada, 75 godina nakon Itigilove smrti, tijelo je još jednom izvađeno iz zemlje. Ali ovaj put uz svjedoke i fotografe. Sudionici događaja nosili su zaštitne maske kako bi se naposljetku uvjerili da im nisu potrebne. Itigilovo tijelo ostalo je sačuvano.
Položeno je u hram ispred kojeg je Amgalan pripovijedao priču. Vidjeti ga strogo je zabranjeno, iako ga lame iznose nekoliko puta godišnje, u vrijeme velikih vjerskih ceremonija.
Hambo Lama 12. rođen je u carskoj Rusiji 1852. te je vrlo rano postao siroče. Već je sa 16 godina počeo izučavati za lamu u brojnim samostanima Burjatije. Godine 1911. bio je nominiran za Hambo Lamu, a preporučio ga je i carev guverner. Bio je zaslužan za učvršćivanje vjere među Burjatima.
Ovdje vrijedi spomenuti da je razlika između Hambo Pandido lama i tibetanskih lama u tome što na Tibetu vjeruju da je lama reinkarnacija prethodnog, dok se Pandido lama bira i može sam odstupiti. No svejedno ruski budisti pripadaju školi ‘žutog šešira’, isto kao i Tibetanci te je tako i njihov najveći vođa Dalaj Lama u 1990-ima posjetio Ivolginski datsan.
“Dolazili su mnogi znanstvenici iz cijeloga svijeta ne bi li pronašli logično objašnjenje ovog jedinstvenog slučaja“, ispripovijedao je Amgalan. “Ali jednostavno nisu ga našli.“ Raspadanje je mogla usporiti sol u lijesu ili sastav tla, a prema nekim pretpostavkama i mutacija gena. Budisti vjeru da je Itigilov dosegao najviši stupanj meditacije i da je on ovdje tijelom, ali u stvari je doživio prosvjetljenje.
Usporio je sve životne funkcije od otkucaja srca pa do rasta kose i noktiju, što je čak i znanstveno dokazano. „Da! Njegova kosa uistinu još uvijek raste“, kazao je Amgalan.
Hram je tog jutra bio zatvoren i ući u njega bilo je nemoguće, ali i nepristojno. Mistika je međutim visjela u zraku. Ono što znanost ne može dokazati jednima vjeru produbljuje, a drugi bi već započeli lov na vještice. „Mnogi i kada vide lamu ne mogu razumjeti kako i zašto“, objasnio je Amgalan.
Kada biste sami htjeli istražiti centar ruskog budizma, svakako biste uz ovu lokaciju uključili i ostale dijelove ruskog istoka i južnog Sibira, zemlje daleke i mistične, ali na sreću mnogih, dobro povezane zračnim linijama i moćnom Transsibirskom željeznicom.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock