Nekoliko sati kasnije, u vlaku na putu preko Anatolske visoravni pričao sam sa slučajnim prolaznikom koji prodaje kokice. Praksa je u turskim vlakovima da lokalni stanovnik uđe na bezimenoj stanici i putnicima nudi pakete netom ispečenih kokica. Na sljedećoj postaji izlazi, iako ta sljedeća može biti udaljena i pedeset kilometara. Uz vrlo jasnu spoznaju da me nakon vožnje vlakom čeka još stotinjak kilometara autostopiranja, sjedio sam i slušao prodavača pastirskog izgleda. S vunenom kapom na glavi i brkovima preko cijelog lica bez kompleksa je nastavljao priču o „centru turske duše“.
Za Turke ovaj dio zemlje zrači posebnom energijom, a poseban je i zbog svoje duge i bogate povijesti, prvih kršćanskih zajednica, kao i specifičnih stjenovitih oblika iznutra izdubljenih, a često i nastanjenih. Milijunima godina moćni su vulkani oblikovali središnju tursku visoravan koja je jedno od mjesta prvih svjetskih civilizacija. Lava pomiješana sa zemljom stvorila je krhke stijene i plodno tlo u zadivljujućim paletama zlatne, roze i crvene boje. Tisuće godina prirodne erozije oblikovalo je nadrealistične oblike i vijugave doline. Mekoća je navela stanovništvo da upravo ovdje izdube skladišta, kuće, crkve. Danas se na plodnom tlu često uzgaja vinova loza.
Stigavši u Kapadokiju uputio sam se dolinom Zama u nepoznatom smjeru. To je jedna od brojnih dolina u srcu ove drevne regije koja je usječena u stijene, a u njoj prevladava vegetacija žute boje i raznih nijansi kamenja pomiješanih s lavom od pradavnih vremena. Majka priroda uistinu se zabavila kiparstvom jer su raznolike kamene kule najčešće u obliku ogromnog čunja. Iznutra su izdubljene, a izvana imaju malene otvore koji su nekad služili kao vrata. Vulkansko tlo učinilo je zemlju plodnom tako da je između kula pregršt grmova vinove loze, pšenice, jabuka. Dakako, sve na malim parcelama, ali svejedno jako plodno. Slikarije unutar stijenja upućuju na dugu naseljenost ovog područja.
U antici se Kapadokijom nazivala prostrana unutrašnjost Male Azije čije ime u prijevodu s perzijskog znači ‘zemlja lijepih konja’. Od prastarih Hetita preko Lidijaca i Perzijanaca Kapadokija se našla u rukama Aleksandra Velikog da bi nakon njega laganim koracima ulazila u odnose s Rimom. U tom razdoblju mjesto u Kapadokiji pronalaze i prve kršćanske zajednice. Tu se nalazi nekoliko podzemnih gradova koje su kršćani koristili kao sklonište dok je vjera bila zabranjivana. Iako se o njima najčešće govori kao o gradovima, podzemne zajednice Kapadokije najvjerojatnije su služile umjesto skloništa i kao privremeno naselje.
Nešto sasvim drugo su stijene iznad zemlje gdje je kroz stoljeća uistinu cvao život. Nitko nije sasvim siguran koliko podzemnih kompleksa postoji ili tko ih je izgradio. Dva najveća nalazišta podzemnih gradova nalaze se u Kaymakliju i Derinkuyuu u blizini ceste Nevsehir-Niğde. Pretpostavlja se da su prvih nekoliko slojeva izgradili drevni Hetiti oko 1200. g. pr. Kr. Komore su kasnije proširene u velike komplekse koje su stanovnici koristili u vrijeme arapske najezde u 7. i 8. stoljeću.
Diskretan ulaz, otvori za zrak, bunari, dimnjaci i dugi hodnici karakterizirali su naselja. Gornji djelovi korišteni su za život, dok su donji korišteni kao mjesto skladišta, radionica i kapelica. Zidovi su zbog upaljenih baklji najčešće crne boje. Postoji tunel koji povezuje Kaymakli i Derinkuyuu, a kroz njega usporedno mogu hodati tri osobe. Trenutno je van funkcije jer se jedan dio urušio.
Samo deset kilometara istočno od Kaymaklia smješten je još jedan sličan grad Mazikoy. Ova je zajednica izgradila naselje unutar zidina stijene. Za razliku od Kaymaklija i Derinkuyua, ovdje ne postoje stepenice što povezuju razine nego tuneli kroz koje su ljudi, upirući se u udubljenu stijenu penjali na višu razinu. Mnogi izdubljeni tornjevi iznutra su oslikani motivima Isusa, apostola i ostalim religijskim figurama. Mnogi su služili kao crkve, a danas je to samo okrnjeni kamen. U praznim prostorijama, koje podsjećaju na špilje lako je pronaći smještaj, a lokalni seljani u njima često drže stoku.
Nakon trodnevnog lutanja šumom kamenih tornjeva, vremenske prilike htjele su da nastavim prema prvom naselju. Najveći problem bila je temperaturna razlika između dana i noći. U podne je temperatura oko 20-ak stupnjeva, da bi se u noći spustila i do ništice. Zima je bila pred vratima i trebalo se zaštititi od hladnoće.
Kao utočište na putu ukazalo se selo Göreme, koje je centar Kapadokije i pod UNESCO-ovom je zaštitom. U očuvanim kamenim špiljama još uvijek žive cijele obitelji. Kuće se prenose iz generacije u generaciju i sežu u najstarija razdoblja. Tamo sam od lokalnih mještana na posudbu dobio tri deke. Spavanje je nakon toga bilo pravi praznik: bez cvokotanja zuba, odijevanja sve odjeće i iščekivanja prvog sunca da ugrije prozeble kosti.
Jedna obitelj pozvala me na čaj – u Turskoj napitak broj jedan. Pili smo ga unutar stare kuće, u špilji. Vlasnica kaže da joj je kuću ostavio otac i da joj ne pada na pamet preseliti u zidani objekt. „Zimi je ovdje toplo, a ljeti hladno. To ne mogu dobiti u prostoriji od cigle“. Ovdje se nalaze ogroman tepih, klupe uza zid, slike rođaka, gospođine rukotvorine od vune, gospodinova puška i nezaobilazna slika Kemala Mustafe Ataturka. Sve je neopisivo čisto i uredno.
U selo danas dolaze brojni turisti iz cijelog svijeta, ali bez obzira na neprestano prometovanje autobusa mjesto očarava svojom arhitekturom, kao da izranja iz kamena. I upravo zbog svoje sve veće popularnosti do njega se iz Istanbula stiže vrlo lako. Na desetine autobusnih kompanija, željeznica i lokalni avioprijevoznici operiraju do Göremea ili kojeg većeg grada u blizini.
Iako je tih dana stezala jaka studen, prizor je bio veličanstven. U daljini, iza vrha vulkana Erciyes naziralo se sunce, ptice su cvrkutom najavile buđenje. Uskoro se oglasio mujezin s džamije. Ovaj je ezanio najljepše od svih. Imao je drhtav glas i zvučao je kao da plovi na laganim valovima dok izgovara Allahu ekber. Krenuo sam prema selu, sjeo na kameni zid i naručio čaj. Tada je stigao prvi autobus, pa drugi, treći i tako unedogled. Sve samo usput i nabrzinu. Srkao sam čaj i promatrao.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić