Ovuda su prolazili putnici i pustolovi, a nekoliko godina prije objavljivanja svojeg romana Lost Horizon 1933. godine tu je boravio i pisac James Hilton. U svom romanu Hilton spominje Shangri-la, mjesto koje odgovara raju na zemlji, izolirano od vanjskih utjecaja. Tamo ljudi stoljećima žive u bezgraničnoj sreći. Hilton međutim nije opisao gdje se to mjesto nalazi, iako mnogi pretpostavljaju da je to upravo Hunza u današnjem Pakistanu.
STARO KRALJEVSTVO
Dolina urezana među visoke vrhove istočnog ruba Himalaje odiše svježinom i spokojem. Stotinjak kilometara od glavnog grada Sjeverne Provincije, Gilgita, samo je središte Hunze –selo Karimabad. Smješteno na obroncima planina, mjesto sa svojim terasastim poljima i kanalima otopljenih ledenjaka sliči pravom malom raju.
Tome se pridružuju i brojni pogledi na okolne vrhove od kojih je najimpozantniji pogled na vrh Rakaposhi. Otmjeni, 7788 metara snijegom okovan vrh vlada ovim područjem. “U jednom danu možeš imati sva godišnja doba. Rakaposhi može biti okružen vedrim, plavim nebom, a samo pola sata poslije oko njega će sijevati i grmjeti. Mi u Hunzi kažemo da se igraju bogovi“, pripovijeda zaposlenik u turizmu Shaliman.
U samom selu mnoštvo je kamenih kuća skrivenih među poljima i visokim topolama. Samim naseljem dominira utvrda Baltit gdje je ista obitelj vladala 960 godina. “Stariji se još uvijek sjećaju našeg Mira“, kaže Shaliman. Mir je titula vladara koji su vladali u Hunzi sve do 1974. godine kada je ukinut feudalizam, a kraljevstvo pripojeno Islamskoj Republici Pakistan.
Posljednji vladar bio je Mir Muhammad Jamal Khan koji je vladao od 1912. Kraljevstvo Hunze stoljećima je bilo u sukobu s južnim susjedom, kraljevstvom Nagar. Iako za naše pojmove neuobičajeno, jer dva su kraljevstva bila površine nekoliko hrvatskih općina, oni su doista vodili krvave ratove.
Sve je počelo u vrijeme dok su oba kraljevstva bila jedno. Vladar Mayroo Khan imao je dva sina imenom Moghlot i Girkis. Još od djetinjstva su oba brata međusobno iskazivala veliko neprijateljstvo pa se otac odlučio na radikalan potez: kraljevstvo je podijelio na dva dijela. Girkisu je dao dio sjeverno od rijeke Hunze, a Moghlotu dio južno od rijeke. Sjever je postao kraljevstvo Hunza, a jug kraljevstvo Nagar.
Neprijateljstva su bila prekidana međusobnim brakovima dviju obitelji, ali nitko ih nije uspio ujediniti kao što je to učinio zajednički neprijatelj 1891. godine. Bili su to Britanci koji su, kolonizirajući indijski potkontinent, stigli skroz do sjevera. U Britanskoj su Indiji oba kraljevstva zadržala poluautonomni status da bi napokon 1974. područje anektirala Islamska Republika Pakistan. Od tada, doba kraljevstva i feudalizma živi samo u sjećanjima ponosnih stanovnika. Mir Ghazanfar Ali Khan, sin posljednjeg vladara Hunze danas je službena osoba u administraciji Sjeverne Provincije, predsjedavajući seoskog suda i jedan od glavnih pregovarača s Indijom po pitanju Kašmira.
Utvrda u kojoj je vladala njegova obitelj pretvorena je u muzej. Umjesto utvrde Mir je sagradio Hotel Darbar koji izgleda kao nova utvrda. U predvorju hotela izložbeni je prostor s uokvirenim fotografijama Mira i poznatih osoba. Tako su ovdje mjesto pronašli kralj Hussein od Jordana, gospođa Clinton, kraljica Elizabeta, maršal Tito, vojvoda od Edinburga… Moguće da je slavna obitelj vladala u kraljevstvu koje je pisac Hilton nazvao Shangri-La, ali vremena su se promijenila i izoliranost je postala prošlost. Danas u selu postoje TV prijemnici, telefonske linije i internet. Samo 30-ak godina od ukinuća feudalizma dolina se mijenja rapidnom brzinom.
CESTA KARAKORUM
“Promjene su za selo počele nakon izgradnje ceste Karakorum”, prisjeća se Shaliman. ”Iako sam bio još dijete, sjećam se uzbuđenja i nemira koje je ova cesta donijela u selo. Ona je stoljećima izolirane krajeve povezala s ostatkom svijeta.” Cesta Karakorum dovršena je naporima kineske i pakistanske Vlade 1986. nakon 20 godina građenja.
“Prije ceste ljudi su uzgajali žitarice i povrće te ga skladištili za zimu. Najviše su ovisili o krumpiru i sušenom mesu. Nije bilo drugog načina da se prežive hladni mjeseci”, kaže Shaliman. ”Nakon dovršetka ceste stanovnici su počeli uvoziti pšenicu s juga i tako postajali ovisni o trgovini. Godine 1982. pokrenut je poljoprivredni program koji je poticao uzgoj hrane za novac. Ljudima se govorilo da uzgajaju voće umjesto žitarica jer je to unosnije. Mnogi su se stanovnici odupirali inovacijama, ali su naposljetku popustili i okrenuli se budućnosti.”
Osim spomenutih inovacija, cesta je donijela i turizam koji u dolini Hunze sve više cvjeta. Ovo mjesto najviše posjećuju turisti željni avanture u obliku alpinizma ili trekinga. Za posjetitelje se otvaraju hoteli i mnogi privatni pansioni što je često jedna soba u obiteljskoj kući. “Svoj sam pansion otvorio prije pet godina i svake sezone posjetitelja je sve više. Počeli su otkrivati ovaj kutak svijeta”, pripovijeda Shaliman koji je krenuo u poslovne vode.
“Znam da je dolina dolaskom ceste mnogo toga izgubila, ali ljudima se isto tako pružila nova prilika i opcija za bolji život.” Kolika je posjećenost zadnjih godina svjedoče zastavice u Ghulamovu restoranu koji ih broji preko 20 iz cijelog svijeta. “Ljudi ovdje dolaze i teško im je otići jer pronađu divne i gostoljubive ljude”, kaže Ghulam dok toči šalicu čaja za gosta.
U Hunzi su džamije vrlo slične onima u ostatku zemlje, ali grana islama koja se prakticira jest Ismaili. Duhovni vođa Aga Khan IV je 49. imam Ismaili muslimana i trenutno živi u Francuskoj, iako je rodom iz Pakistana. On svojim djelovanjem pokušava uvesti pluralističke vrijednosti u društvo, poboljšati položaj žene i smanjiti siromaštvo.
“Naš nam je duhovni vođa rekao da se prilagođavamo vremenu i da slijedimo trendove“, kaže Shaliman. Aga Khanovom zaslugom Ismaili muslimani otvoreniji su i uvjetno rečeno mekši od svojih sugrađana. Međutim, izvadite li fotoaparat i pokušavate fotografirati ženu, prići će vam muškarac i pitati vas otkud vam dopuštenje? Takvo nešto još uvijek nailazi na otpor. S druge strane, svakome iz vrta možete uzeti jabuku, čak će vas i pozvati da to napravite.
SVIJETLA BUDUĆNOST
Nakon samo 30-ak godina od ukidanja feudalizma, dolina Hunze ima najveću stopu pismenosti u Pakistanu, gotovo 100 posto. “Skoro svako dijete nove generacije pohađa srednju školu, dok ih mnogo kreće na studij u velike gradove Pakistana”, priča Arsla, i sam student. Ulicama Karimabada svakodnevno se razlijeva dječji smijeh što je dokaz da ljudi ovdje ostaju i ovdje namjeravaju započeti život.
U školama se uči službeni urdu i engleski jezik dok se njeguju i lokalni jezici. Stanovnici Hunze, naime, pričaju tri međusobno različita jezika. U području niže Hunze govori se shina, centralni dio priča burushaski, dok je lokalni jezik gornje Hunze wakhi. Ova tri jezika postoje uz cestu, na pravcu od samo 100 kilometara. Zbog kulturološkog bogatstva, ovo mjesto je kao stvoreno za lingviste koji proučavaju kulturu utkanu u riječi.
Stanovnici Hunze iznimno su dobre kondicije. Čak i u poznim godinama oni trčkaraju kamenim puteljcima kao djeca. Na planinskoj livadi prema vrhu Ultar kamena je koliba. Unutar kolibe deset staraca pije slani čaj i jede tvrdi kruh. Kažu da ovdje ostaju preko ljeta i do tri mjeseca. Teško je zamisliti da starci preživljavaju na slanom čaju i kruhu i uz to cijeli dan sa svojim stadom hodaju planinskim obroncima. Tajna dugovječnosti ostat će skrivena, ali stara legenda kaže kako je taj fenomen primijetio i Aleksandar Makedonski na svojem putu za Indiju. On je stanovnike Hunze koristio kao planinsku vojsku, ali se na kraju zaljubio u Shangri-la – raj na zemlji.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić