Nisu Dan žena cvijeće i pokloni, komplimenti, mali znaci pažnje i velike geste, slavljenje Žena s velikim Ž taj jedan dan u godini, da se i to odradi i prekriži u kalendaru. Hvala lijepo, ali u ovaj dan stanu i puno veće stvari. Na stranu to što zaslužujemo da nas se slavi puno češće od jednom u 365 dana, Dan žena je dan kad bismo mi same, glasnije nego ikad, trebale pustiti glas
Sjetim se često jednog citata Coco Chanel koji kaže, “Najhrabrija stvar koju možete učiniti je da mislite svojom glavom. Naglas!“. Sjetim se toga kad god društvo pred mene stavi izazov s očekivanjima da ostanem tiho, a ja ipak odlučim suprotno. S obzirom na to da sam žena, jasno je koliko je taj izazov često na mom putu. Jer ako pitaš društvo, na ženi nije da se bori, da bude glasna, da se suprotstavlja, nešto traži, da se stavlja na prvu liniju bilo kakvog udara. Ma ne trebamo niti gledati društvo u globalu u tim situacijama, dovoljno je da pogledamo svoje mame i bake koje će vjerojatno prve za nas poželjeti da smo prešutjele, ustuknule i povukle se. Zbog sigurnosti, mira u kući ili mira u glavi, zbog “što će selo reći“ ili “što će tko misliti“, iako je u suštini jedino bitno ono što ćemo mi reći i što ćemo mi misliti. Jer lako zaspim nakon svakakvih priča sela, ali ajde ti mirno zatvori oči kad znaš da si progutala samu sebe, a nisi trebala. Da si prešutjela kad si trebala vrisnuti. Da si ustuknula kad si trebala hrabro naprijed.
I ne krivim ja ni naše mame ni naše bake koje nas u svojoj ljubavi samo žele poštedjeti okrutnosti svijeta i zadržati u nekom balonu od sapunice. Biti frajerica ili fajterica u njihovo je doba bilo kudikamo izazovnije i nedostižnije nego nama sada. Danas, osmog ožujka 2019. godine, dužnost i zadatak svih nas žena je da pustimo taj svoj glas iz prsiju van.
Naša je svakodnevica oblikovanje svijeta jednakosti u kojem će jednom rasti naša djeca.
Naš je zadatak da se borimo za promjene.
Naša je dužnost da nastavimo tamo gdje su stale sve one genijalne i snažne žene kroz povijest.
To ne znači da smo sve iste i da se trebamo boriti na isti način. Naravno da ne mijenjamo sve mi svijet čim ujutro ustanemo iz kreveta i možda nismo sve aktivistice koje s raznih marševa i govornica vode žene do potpune ravnopravnosti već čitavo stoljeće, korak po korak, svaki dan i na svim poljima… Ali to sve još uvijek ne znači da se ne borimo. Borimo se i trebamo se boriti, svaki dan u godini. Koliko god se naše male borbe činile nevažnima, one su zapravo goleme!
Borimo se između stavljanja maskare i skidanja iste uporno dokazujući svijetu kako je žena puno više od onoga što se vidi na van. Borimo se dok na 10 cm potpetica jurimo na posao za koji smo manje plaćene od svojih muških kolega. Borimo se kad nas život psihički i fizički slomi, a mi odlučimo nabaciti osmijeh broj pet i pobijediti još jedan dan. Borimo se svaki put kad dobro uvježbanim pokretima izbjegnemo udarce seksizma i šovinizma poslane u našem smjeru. Borimo se kad ne pristajemo na ništa manje od onog što smo si u životu zacrtale, ma što god to bilo!
I zato danas ne zahvaljujem samo onim velikim ženama koje su nas dovele tu gdje jesmo, već zahvaljujem i slavim i sve nas ostale koje smo svojim mrvicama truda i borbi pridonijele tome da se itekako ima što slaviti kad se kaže “žena“.
Žena, s velikim Ž, jer svako drugačije je premalo za osobe koje možda na prvi pogled znaju djelovati krhko i nježno, ali su u biti puno jače nego nam svijet to želi priznati.
Pa sretan nam naš dan, Žene, i neka nam je i dalje samo nebo granica!
A sada ste na redu vi! Otkrijte nam tko je u vašem životu ŽENA s velikim Ž i kratko objasnite zašto jer najkreativniji odgovor nagrađujemo poklon bonom City Centera one u iznosu od 1.000 kuna. Svoj odgovor pošaljite do ponoći, 14. ožujka na mail info@citymixandmatch.hr, a više saznajte u pravilima. Sretno!
Nagradni natječaj je završen! Nagradu je osovojio Vlado Hostić, a ovdje je njegov komentar:
Moja supruga. Bez nje je to samo smiješak. S njom je to smijeh.
Ne shvaća nacionalizam i rasizam. Osjetljiva je na socijalnu nepravdu i nejednakost. Radije bi na koncert, u muzej ili kazalište, nego na vojnu paradu. Radi legendarne anđele u snijegu, a rekord u igri bacanja žabice na vodi joj je 13! Nije “fah idiot”, oduvijek teži širini u znanju i interesima te je neprestano gladna novih informacija i vještina. Nema problem niti sa stranim jezicima, niti s informatikom i multimedijom pa je više online s mladima nego offline po umirovljeničkim klubovima. Heh, pa nije još za bacit, a penzija je prijevremena! Ne započinje dan bez žlice meda i par kapi propolisa. Voli u prirodi pronalaziti neobično kamenje, a uz more školjke i drvene naplavine. NE PIŠKI U JAVNIM BAZENIMA! Nije ni članica ni glasačica ovih na vlasti, a već duže vrijeme ni ovih u oporbi. Kad krene Dnevnik lagano prebaci na Zalagaonicu. Nije u životu ukrala ni žvakaću, no priznaje da joj je jednom na poslu zatrebala spajalica za papir i to u privatne svrhe. Preživjela je ne baš sretno djetinjstvo, rastavu, desetljetnu borbu s viškom kilograma, depresiju, no i dalje se bori i ne da! Ima sina koji svira i sklada u malom kućnom glazbenom studiju baziranom na vintage i analognim synthevima te piše knjigu o istom. A sjeća se ratnih vremena, kad je od plaće u visini od samo 120 DM, uspijevala plaćati i najam starog pianina za glazbenu školu. Glazba joj je zvonka radost – ljubav, strast pa i opsesija. Uz sineka, prvo na što ujutro pomisli i posljednje uz što navečer mašta…
Foto: KovaZg Photography