Sikhizam je religija kojoj pripada oko 20 milijuna ljudi i većina ih živi u Punjabu u Indiji. Muškarce Sikhe lako je prepoznati po plavom, bijelom ili crnom turbanu koji, kao i nešišanje kose, predstavlja jedan od njihovih važnih vjerskih običaja.
Hindustanska riječ sikh znači „učenik“, a sikhi su učenici svog osnivača Gurua Nanaka, koji je početkom 16. stoljeća osnovao religiju s komponentama hinduizma i islama. Nanakova misija može se sažeti u jednoj rečenici: „Budući da postoji samo jedan Bog, i da je on naš Otac, proizlazi da svi moramo biti braća.“ Poput muslimana, i Sikhi vjeruju u jednog Boga te zabranjuju upotrebu idola. No slijede i hinduističku tradiciju vjerovanja u besmrtnu dušu, reinkarnaciju i karmu.
Najsvetiji grad svih sikha je Amritsar u indijskom Punjabu u čijem se središtu nalazi Zlatni hram koji je glavno mjesto hodočašća.
Sri Harmandir Sahib, odnosno Zlatni hram, nalazi se u sredini jezera te ga krase četiri glavna ulaza koja simboliziraju njegovu otvorenost prema svim vjerama i, najvažnije od svega, svim kastama. No najimpozantniji dio hrama je njegov krov koji je konstruiran u obliku obrnutog lotosa i pozlaćen sa 100 kilograma zlata.
Iako je sam grad bučan, stisnut i zagušljiv, jednom kad uđete u mirnoću hrama zaboravit ćete na izvanjske nedaće i opustiti se uz konstantni zvuk molitvi i cijelog niza zanimljivosti koje vam se izmjenjuju pred očima.
Pravila nalažu da se prije ulaska u hram skinu cipele, a kosa se prekrije maramom. Potrebno je zakoračiti preko malenog bazena kako bi se oprale noge i čovjek u kompleks hrama ušao sasvim čist.
Svaki sikh barem jednom u životu želi posjetiti hram i slušati čitanje iz svete knjige Adi Granth. Čitanje traje bez prestanka cijelu godinu koja se zatim pretvara u desetljeće, pa i stoljeće, a konstantno čitanje popraćeno je hipnotizirajućim zvukom tradicionalnih instrumenata table ili harmoniuma.
Kupanje u Bazenu s nektarom besmrtnosti jedan je od rituala koji izvršavaju svi religiozni sikhi.
Iako sam grad nudi pregršt smještaja svih vrsta, odsjedanje je moguće i u sobama koje se naslanjaju na hram i čine veliki kompleks konstruiran za hodočasnike.
Također, nemoguće je zamisliti posjet Amritsaru, a da barem jednom ne posjetite Guru-ka-Langar, divovsku komunalnu kantinu u kojoj se nude besplatni obroci za svakoga. Bez obzira na vašu vjeru, boju kože, kastu ili spol, na ovome ćete mjestu dobiti obrok. Dijeljenje obroka s nepoznatim ljudima način je na koji se potiče jedan od glavnih postulata sikhizma, princip jednakosti.
Ukoliko ste dovoljno agilni i znatiželjni, volontirat ćete u velikoj kuhinji u kojoj se pripremaju jela bez prestanka. Na meniju su vegetarijanska jela kao što su leća, curry i riža te maleni kruščići – čapatiji. Dnevno se ondje posluži i do 20 000 obroka, a posluživanje se događa otprilike svakih pola sata. Na samom ulazu u veliku dvoranu volonteri dijele limene porcije koje svatko uzima sa sobom dok traži mjesto na koje će sjesti. Sjedi se na dugim rasprostrtim kokosovim madracima koji se nalaze na podu. Iznimke ne postoje niti za osobe iz političkog i javnog života, svi moraju sjediti na podu.
Dok tako stotine sjede jedan pored drugoga u dugim redovima, volonteri prolaze s kantama i svakom sipaju što već nose: jedan nosi rižu, drugi leću, treći curry. A kako biste u ruke dobili kruh, potrebno je preklopiti dlanove u znaku molitve i zahvalnosti.
Kad ste već u Indiji, stići u Amritsar nije komplicirano. Najbolji način je sjesti na vlak u New Delhiju i za desetak sati već ste na odredištu. Kako biste iskusili čari kopnenog putovanja, postoji i mogućnost ulaska iz susjednog Pakistana, udaljenog tek trideset kilometara. Čak i ako se ne odlučite za ovaj način, granicu vrijedi posjetiti zbog ceremonije koja se svakodnevno održava između dvije rivalske države. Vojnici u svečanim odorama s visokim perjanicama žestoko stupaju jedni prema drugima i međusobno salutiraju. Tribine koje su podignute samo zbog spomenute ceremonije pune su ljudi koji žestoko navijaju „Pakistan Zindabad!“ ili s druge strane „India Zindabad!“. Dok se publika nadglasava, vojnici dižu noge visoko do čela što izgleda kao da stupaju purani. Pred sam kraj simultano se skidaju zastave obiju zemalja te se dvojica sa svake strane zalete i žestoko zalupe željeznom ogradom, što znači da je granica zatvorena do narednog jutra.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock