Sve su to slike Rusije, a Moskva je njezino desetmilijunsko srce koje kuca bitno drugačije od spomenutih predrasuda. Za grad koji toliko dugo odzvanja u svjetskoj povijesti, a još duže u povijesti najveće države svijeta, možemo reći sve – samo ne da je nezanimljiv.

Usprkos širokim avenijama s čak sedam traka, gužva ovdje ne jenjava. Upravo zbog toga na odredište možete stići i alternativnim pravcima koji najčešće vode preko samih livada, a taksisti – stari lukavci, ne prezaju ni pred prolaskom kroz blato pa vam se čini kao da se nalazite u reli utrci.

U Moskvi do izražaja najbolje dolaze kontrasti koji su se razvili u Rusiji poslije propasti komunizma. Neki od najbogatijih ljudi svijeta kreću se upravo ovim ulicama, uživajući u privatnim helikopterima, jahtama i limuzinama, dok pored njih prometuju prastare Lade i Volge. Male drvene kućice u okolici grada uzmiču pred žestokom betonizacijom. Predgrađa se pretvaraju u veliko gradilište koje će primiti nove stanovnike ne samo iz Rusije, već iz cijelog bivšeg SSSR-a jer Moskva je i njihovo veliko središte.

Krenete li u centar, naići ćete na glavne odrednice ovoga grada, na svojevrsnu razglednicu koju svakako vrijedi posjetiti. Tamo stoji moćni Kremlj, nekadašnje carsko sjedište, utvrda okružena moćnim zidinama okolo zlatnih kupola. Sam pogled na nju daje do znanja o kakvom se carstvu radilo, koliko je prostrano bilo i koliko je dugo takozvani Treći Rim trajao. Ovaj naziv potječe iz vremena kneza Ivana III. od Moskve, kojeg se nakon pada Carigrada 1453., temeljem braka sa Sofijom Paleolog, kćeri posljednjeg bizantskog cara, smatralo nasljednikom Bizantskog Carstva, poznatog i kao Drugi Rim. Ovaj koncept Rusije kao Trećeg Rima posebno je popularizirao Filofej, iguman Jelizarovskog manastira riječima: „Dva Rima su pala. Treći stoji. Četvrtog neće biti.“

Katedrala sv. Vasilija Blaženika dominira samim središnjim dijelom Moskve. Napravio ju je Ivan Grozni u 16. stoljeću kako bi obilježio svoja osvajanja. Prema legendi, nakon završetka crkve dao je oslijepiti graditelja kako više ne bi napravio ništa ljepše. Na sredini Crvenog trga nalazi se Državni povijesni muzej na koji se s lijeve strane nadovezuje GUM, najveća robna kuća u Moskvi.

Na ovom trgu nalazi se i spomenik velikom ruskom vojskovođi Georgiju Žukovu. Na mjestu današnjeg Crvenog trga nekada su se nalazile drvene građevine koje su srušene 1493. na zapovijed cara Ivana III. Car je tu odluku donio zbog učestalih požara koji su prijetili ostaloj drvenoj građi. Kasnije se ovdje razvila moskovska tržnica, a potom se prostor koristio za razne svečanosti, pa i krunidbe ruskih careva. Ondje se i danas održavaju različite ceremonije ruske vlade, vojni mimohodi i druge manifestacije. Jedna od poznatijih vojnih parada je ona iz 1941. godine kada su grad opkolili Nijemci te Parada pobjede iz 1945. godine kada su preživjeli vojnici bacali zastave poražene nacističke vojske ispred Lenjinova mauzoleja.

Zanimljivo je da ime Crveni trg nije izvedeno iz boje ploča koje ga popločuju niti od crvene boje koja asocira na komunizam. Naime, u ruskom jeziku pridjev krasnyy ima dva značenja. Prvo, glavno značenje je crveni, a drugo arhaično značenje je krasan, lijep – baš kao i u hrvatskom jeziku. Pridjev krasnaya isprva se odnosio na Katedralu sv. Vasilija Blaženog, a u 17. stoljeću se prenijelo i na obližnji trg. Nekoliko starijih ruskih gradova nazvalo je svoje glavne trgove također imenom Krasnaya ploshchad prema središnjem moskovskom trgu.

Stanice moskovskog metroa često izgledaju kao pravi mali muzeji, s uređenim fasadama, freskama i natpisima. Metro dnevno preveze između 8 i 9 milijuna putnika te je, za razliku od ceste, izrazito brzo prijevozno sredstvo. Prva stanica izgrađena je 1935. godine, a krase ga i najdulje i najdublje pokretne stepenice smještene 200 metara pod zemljom. Zanimljivo je da moskovski metro ima 325 kilometara pruge, 12 linija i 194 stanice.

Što se tiče hotela i hostela, cijene prenoćišta u zajedničkoj sobi kreću se od desetak dolara do tisuće dolara u apartmanu. Ista je situacija s mjestima za izlazak pa svatko može odabrati što želi.

U pothodnicima u samom centru grada, zagušenom automobilskim trubama, u noćnim satima održavaju se koncerti. Sve započinje donošenjem bubnja, pojačala, zatim gitare i svjetla, a naposljetku stiže i publika. Dvjesto ljudi uživa na spontanom događaju prilikom kojeg bend svira ruske rock klasike i jednog jedinog, neponovljivog Viktora Coja.

Bijeli snijeg, sivi led, / Na ispucaloj zemlji. / Prekriven šarenim pokrivačem / Grad u prometnoj petlji.

Coj, najveći ruski roker, bio je jedini sin rusko-korejskog inženjera i ruske učiteljice. Godine 1982. objavio je prvi album ’45’ s bendom Kino, u kojem je svirao s Aleksejem Rybinom, a novim albumom pod naslovom ’46’ stekli su slavu diljem SSSR-a.

Godina 1987. bila je ključna za proboj grupe Kino. Izlazak njihovog sedmog albuma ‘Krvna grupa’ (‘Gruppa Krovi’) pokreće ‘kinomaniju’. Otvorenija politička klima u SSSR-u dopušta da ‘Krvna grupa’ postane album s angažiranim kritičkim političkim pjesmama, ali i s rock glazbom do tada nepoznatom na prostoru SSSR-a. Većina pjesama na albumu bila je namijenjena mladima u Sovjetskom Savezu, govoreći im da preuzmu kontrolu i učine promjene unutar države. Coj je postao junak među mladima, a Kino najpopularnija sovjetska rock grupa ikad. U drugim sovjetskim republikama mladi su prevodili pjesme s izvornog ruskog na svoje materinje jezike.

Iako je Coj bio velika zvijezda, živio je relativno običnim životom. Zadržao je svoj stari posao u kotlovnici stambene zgrade, čime je iznenadio mnoge. Iako je volio taj posao, novac mu je trebao za rad grupe jer nije dobivao novac od vlasti – albumi su se uglavnom distribuirali besplatno. Godine 1988. i 1989. nastupao je na turnejama u Italiji, Francuskoj i Danskoj. Grupa Kino doživjela je vrhunac 1990. godine na koncertu pred 62 000 ljudi na stadionu Lužniki u Moskvi. Poginuo je u prometnoj nesreći u Latviji nakon što je vjerojatno zaspao za upravljačem automobila.

Viktor Coj i grupa Kino bili su začetnici ruskoga rocka te su otvorili vrata drugim ruskim rock-glazbenicima. Nakon smrti, Coj je postao legenda ruske glazbe i supkulture. U središtu Moskve u ulici Arbat nalazi se zid s grafitima posvećenima Viktoru Coju i grupi Kino.

Crvena, crvena krv, / Nakon sat vremena je samo zemlja, / Nakon dva dana na njoj cvjeta cvijeće i trava, / Nakon tri je ona ponovno živa, / Grijana zrakama Zvijezde, / Po imenu Sunce…

Foto i tekst: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock