Kroz nepregledno pješčano more cestom ravnom kao pista prolazi autobus i ne staje, nema zbog koga. U njemu su lokalni stanovnici koji se vraćaju kući sa studija, posla ili možda izleta, a češći su oni koji na izlet tek dolaze. Izolacija je ta koja se nameće kao egzotična, a radijus od tristo kilometara, koliko oazu Siwa dijeli od ostatka svijeta, daje upravo to: otok usred pustinje, usred prepreke kojom su u prošlosti prolazili samo dobri poznavatelji putova, iznimno izdržljivi trgovci ili osvajači. I danas je to jedno od izoliranijih naseljenih mjesta u Egiptu sa svega 23 000 stanovnika, a proteže se u duljini od oko osamdesetak kilometara i širini od dvadeset.

Prvo što putnik na obzoru vidi su palme datulje koje pozdravljaju na samom ulazu, a rastu preko cijele površine oaze. Zatim se uz cestu počinje otvarati pogled na prve kuće ravnih krovova, kasnije i klasične modernističke zgrade; životinje prelaze preko ceste, magarci vuku kola i motocikli prevoze poljoprivredne proizvode. U samom centru, gdje autobus pronalazi svoju posljednju stanicu, nalazi se trg s pogledom na srednjovjekovnu tvrđavu, a uokolo poslagane kavane i trgovine nude proizvode iz ‘vanjskog svijeta’.

Oaza Siwa poznata je još od staroegipatskog vremena, a jedna od najznačajnijih odrednica je proročište boga Amona zbog čega se u prošlosti nazivala i Ammonium. Čovjek koji je obilježio stari vijek, Aleksandar Veliki, prema napisima svojih dvorjana, posjetio je oazu tijekom pokoravanja Perzije. Tu je proročica potvrdila njegov božanski karakter i njegovu legitimnost kao egipatskog faraona. Sva mjesta iz antičke povijesti moguće je posjetiti pješice, a možemo reći da je to i najbolji način. Turistička ponuda nije napadna, ovdje puno toga ne morate platiti samo zato jer ste turist i oaza djeluje još uvijek neistraženo. Govorimo dakako iz zapadnjačke perspektive kojoj se oaza počela otvarati krajem osamnaestog stoljeća, kad ju je posjetio engleski putnik William George Brown. Bio je to prvi posjet za Zapada još od vremena starog Rima.

Kultura Siwe drugačija je od ostatka Egipta, ponajviše zbog dodira s Magrebom, odnosno zbog berberskog porijekla njezinih stanovnika. Berberi, koji su nastanjeni kroz cijelo sjeverno područje Sahare i rascjepkani u mnoge narode i jezike, nalaze svoje najistočnije mjesto upravo u Siwi, a uz to dolazi i specifičan lokalni jezik, bitno različit od arapskog. Trebamo reći da se nalazimo tek pedesetak kilometara od granice s Libijom, na čijoj strani se u ovom podneblju također, bez iznimke, nalazi samo pijesak.

Cesta do mediteranske obale izgrađena je tek 1980-ih, a dotad su jedina veza sa svijetom bile karavane s više desetaka, ponekad i stotina deva. One su prevozile glavne proizvode, a to su maslinovo ulje i datulje. Egipćani iz Aleksandrije, najbližeg velikog grada, udaljenog petsto kilometara, dobro poznaju vrhunsko ulje proizvedeno u pustinji i naručuju ga, a često i sami odlaze u kupnju odluče li se za godišnji odmor u oazi.
Pansioni, hosteli i bungalovi zadnjih su godina počeli nicati ispod palminih krošnji, ciljajući prvenstveno na egipatske turiste, ali i strance željne nečeg drugačijeg od klasične slike koju Egipat nudi na svojim razglednicama.

Povezivanje s lokalnim stanovnicima najmanji je problem pošto će vam svatko vrlo rado pričati o životu i o svojoj tradiciji. Moguće je čak otići i u ribolov. Neobična radnja ako ste u pustinji, ali svejedno postoji. Oaza leži na izvorima vode koja se zatim usmjerava u kanale za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Radi se dakle o stotinama, ako ne i tisućama što manjih, što većih kanala. U onim većima moguće je loviti mrežom, a u oazi postoje ljudi zaluđeni tim načinom ribolova opremljeni mrežama, kao i svom potrebnom logistikom. Boravak u kanalima je osvježavajući, a riba ukusna, iako je pustinjska. Tek na kilometar ili dva od posljednjeg kanala nalazi se slano jezero u kojemu nema nikakvog života.

Zanimljiva arhitektura koja se bazira na blatu i palminim deblima proteže se kroz sva sela uronjena u obradiva i plodna polja. Najslavnija građevina svakako je utvrda Shali Ghadi, izgrađena na prirodnoj stijeni, građena ciglama od soli i blata. To je sam centar oaze s čijeg vrha puca pogled na sve što se ovdje može i mora vidjeti. Radi se o visini od pet katova. Sjaj utvrde naglo je pao 1926., kad je i napuštena, zbog trodnevnih teških kiša. Neuobičajenost takve pojave iznenadila je sve, a vlaga je utvrdu jednostavno rastopila. Otad je obnovljena samo džamija, a na mjestu starih kuća podignute su nove, slične, ali bitno čvršće.

Zbog povećanog dolaska turista, povećava se i turistička ponuda pa tako uz razgledavanje Siwe postoji i ponuda safari izleta u okolnu pustinju, kao i noćenje uz vatru u istoj. Uživanje u skulpturama od pijeska, u nadrealnom ‘mjesečevom krajoliku’ i teško opisivoj tišini zasigurno će se usjeći u sjećanje putniku. Prirodno okruženje, uz već spomenute kanale kojima se navodnjavaju polja, nudi i izvore tople vode pogodne za uživanje.

Oaza Siwa idealna je za one kojima krajnji luksuz nije bitan, a iznad svega vole istraživati na svoje dvije noge i ne prezaju od razgovora sa stanovnicima kako bi saznali pokoju zanimljivu informaciju ili ušli u drugačiji svijet. Izolirana, dostupna jednom jedinom cestom s mediteranske obale neće razočarati ako tražiti nešto drugačije.

Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock