Upravo toliko raznolikih boja i mirisa susretnete pri dodiru s ovom otočnom državom. No tekst bih najradije započeo pjesmom o nosorogu, kojeg kao za inat na Šri Lanki uopće nema. Kako bilo da bilo, jedna strofa pjesme kaže: “Umaknuvši borbi gledišta, kada stigneš na čistinu, uzmi ravan smjer. Vlastitim znanjem, a ne vođen drugim, osamljen se kreći kao nosorog.“
Pjesmu je s palija preveo hrvatski budist Čedomil Veljačić. Gostovao je kao profesor u Madrasu i Delhiju, a 1966. zaredio se na Šri Lanci. Tamo je u meditaciji, pisanju i askezi proveo više od dvadeset godina. Prijevod pjesme ‘Nosorog’ njegov je odgovor na pitanje što je to budizam.
Taman kad pomisliš da na tom dalekom azijskom otoku, u toj suzi u indijskom oceanu nema ništa što bi se moglo povezati s nama, iskoči iz priče jedan Veljačić. U njegovo je vrijeme Šri Lanka zasigurno mirisala isto kao što miriše i danas – na začine i lotosov cvijet.
Čak i ispijanje jakog cejlonskog čaja ne može izbiti miris kojim je okupan cijeli otok. To je miris cimeta. Gotovo svaka prostorija, svaka ulica, selo i grad mirišu na cimet. Taj miris posustane jedino pred naletima žestokih valova s Indijskog oceana. Tamo gdje oni ljube kopno nekad je bio kraj svijeta. To se promijenilo kad su došli Portugalci, zatim Nizozemci i Britanci. Vijest o začinima bogatom otoku proširili su i Arapi. Papar, kardamom, kurkuma i naravno kralj svih njih – cimet.
I sam dodir stabla cimeta na ruci ostavlja miris koji traje danima. Podsjeća me na čaj u zimskim vremenima ili na kuhano vino. Asocijacije su ograničene kulturološkim okvirima, jer od domaćih rijetko tko pije vino.
Šri Lanka obiluje Budinim kipićima. Pri susretu s njim, on se kao i uvijek slatko smiješio i nije previše mario za sve nas, pristigle s četiri različite strane svijeta. Neki su stigli pješice, neki vlakom, drugi avionom. Buda se ne obazire. On mirno promatra kao da će proći još pet tisuća godina dok se ponovno ne pojavi među nama.
U prošlosti su govorili da je upravo Šri Lanka mjesto gdje će se budizam najduže zadržati. To uistinu i izgleda tako. Budističke stupe izranjaju s ruba džungle, na brdima, u gradovima i selima. Svugdje oko nas sjedi Buda kojeg se smatra ljubiteljem cvijeća. Zato njemu na dlanu treba donijeti cvijet, sklopiti ruke i poistovjetiti se s tim cvijetom, shvatiti da smo isti kao i on, jednom mladi i lepršavi, a kasnije smežurani da bismo na kraju uvenuli.
No ipak, sva blagost Budina učenja nije spriječila ljudsku narav da i na Blagoslovljenoj zemlji pusti krv. Građanski rat između većinskih Sinhaleza i manjinskih Tamila trajao je više pod 25 godina i završio tek 2009. krvavom ofenzivom službene vojske. O broju poginulih nećemo govoriti, ali svakako ćemo se sjetiti svih onih nepotrebnih sukoba, kojima je ispunjena povijest svijeta i koji su toliko učestali da su već postali normalni, ma kako brutalni bili.
Razbijanjem Tamilskih tigrova sukobi su u potpunosti prestali, a zemlja je pogled bacila u svijetlu budućnost u obliku investicija – razvoja IT sektora i turizma. Iako će politika pomirenja trajati još desetljeće ili dva, stopa nezaposlenosti na Šri Lanki svakako obećava, a ona je svega sedam posto. Da, niste krivo pročitali.
U selima u unutrašnjosti ljudi još uvijek žive tradicionalnim načinom života. Dokazuju da je pojam blagostanja relativan. Na Šri Lanki je uvriježen stav da si bogat ako imaš dvije kokosove palme i kravu. Kokos je gotovo sveto drvo na otoku. Od njega se radi ulje, koristi se kao začin, s lišćem kokosa pokrivaju se krovovi kuća…
Još se Marko Polo uvjerio u bogatstvo zemlje, zapisavši da se upravo ovdje mogu pronaći najljepši safir, topaz ili ametist. Drago kamenje kao da je netko zasijao i sad ga se, već stoljećima, pronalazi tradicionalnim rudarenjem. Poznati cejlonski safir, odnosno plavi safir zasigurno je najsjajniji.
Prolazeći Šri Lankom nikako nisam mogao izbjeći zadirkivanja i poglede makakija koji iskaču iza svakog ugla, vise na svakoj grani. Ljudima često otimaju stvari iz njihovih ruku. Uvijek mi je neobično promatrati biće u tolikoj mjeri slično nama, a opet drugačije. Pogled na njihove prste i ruke nedvojbeno podsjeća na čovjeka.
Šrilankanski makaki gipko je stvorenje koje će ako treba visjeti i na jednom jedinom listu. Majka će pri prolasku čovjeka čvrsto zagrabiti svoje mladunče, ali samo ono najmlađe. Starija braća i sestre prepušteni su slučaju. No ne bismo ih toliko ni vidjeli da im čovjek konstantno ne otima šumu, njihovo prirodno stanište. Grupa majmuna je kao čovjekov um, rekao je Buda. Dok ih promatraš, vidiš da uhvate jednu hranu, ali tek što su je zgrabili, oni posežu za drugom, zaboravljajući onu prethodnu. Oni nešto traže, a ne znaju što.
Među makakijima ima i staraca od oko trideset godina. Vidjeli su jako puno grana i mnogo teritorijalnih razmirica sa susjednim klanovima. Oni više ne skaču tako brzo, više ih ne zadovoljavaju samo i uvijek iznova nove grane. Oni se posvećuju promatranju.
Prolazeći selima u unutrašnjosti, iza palminog lista iskaču nasmijana djeca okruglih trbuha i ljudi uspravnog hoda. Neki za pojasom imaju zataknut nož, drugi nose kokosov orah ili vreću indijskih oraha. Zbog začina su se vodili ratovi, vršili su se pokolji. Miris cimeta u sjećanje priziva i te događaje. Europljani mora da su bili opijeni ovom čarolijom. Vjerojatno su je smatrali predgrađem raja.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock