Uz sami put kako prolazimo iz drevnog grada Urfe prema Göbekli Tepeu nalazi se stoka. To je udaljenost od samo dvadesetak kilometara i na prvi pogled ne odaje ništa specijalno. Odnosi grad – selo u Turskoj su isti kao i u svakoj drugoj državi. I ovdje se turizmu pokušava podrediti svako arheološko nalazište pa samim time i spomenuto, drevno, veliko i mistično. No kada otkrijemo priču koja stoji iza njega, staro kamenje odjednom dobiva dušu i počinje govoriti.
Arheolog Klaus Schmidt 1994. napravio je jedno od važnijih arheoloških otkrića našeg doba. Za ono što se smatralo da su stari bizantski grobovi ispostavilo se da je najstariji hram na svijetu iz 9000. godine prije Krista. Na nalazištu su prsteni kamenja napravljeni od vapnenačkih stupova, klinova i monolita u obliku slova T. Neki od monolita teže i 16 tona, a ukrašeni su reljefima životinja: škorpiona, veprova, lavova, zmija, lisice. U sredini svakog prstena nalaze se dva viša stupa čiji su tanji krajevi postavljeni u tlo. Sve dakako neodoljivo podsjeća na popularni Stonehenge, samo što je on nastao šest tisuća godina kasnije. I ne bi bilo toliko zanimljivo da svojom ulogom ne mijenja percepciju početka ljudske civilizacije.
Mi znamo da civilizacija započinje s gradnjom gradova, odnosno s organiziranom poljoprivredom i organiziranim radom. Ovako rano razdoblje još uvijek nije poznavalo složene organizacije, ali ipak, netko je uspio skupiti ljude da klešu, dižu i prenose blokove teške više tona i da se, očito, okupljaju oko svetog mjesta.
Smatra se da je velika promjena u organizaciji nastala upravo zbog okruženja u kojem su ljudi, tada još uvijek lovci i skupljači, živjeli. Ne kaže se uzalud da je Mezopotamija kolijevka civilizacije, a mi možemo dodati da je i pradomovina žita. Divljeg je zrnja ovdje bilo u izobilju, isto kao i divljih ovaca, a to izobilje je moglo izroditi i organizirani rad. Lovac skupljač tad nije morao svakodnevno loviti već je jedan dio svojeg vremena mogao uložiti u zajedničko dobro. U ovom slučaju – u izgradnju hrama. Hrane je u toj mjeri bilo u izobilju da za njezino prikupljanje nije bilo potrebno puno truda. Ti lovci i skupljači klanjali su se svojim bogovima na mjestu koje su zajednički izgradili, a sama ta spoznaja dokazuje da je organizirana religija nastala prije gradova, a ne obratno kako se to obično misli.
Daljnja istraživanja u regiji ukazala su na najstarije sojeve domaće pšenice koji su petsto godina mlađi od Göbekli Tepea. Dokaz je to povezanosti divljih žitarica i civilizacije, ali i nastanka organiziranih naselja. Monolit je dakle nastao puno prije nastanka gradskog trga. To nedvojbeno podsjeća na film 2001: Odiseja u svemiru i na monolit oko kojeg se okupljaju ljudi na civilizacijskim prekretnicama.
Teško je odgovoriti na pitanje zašto su se ljudi okupili kako bi izgradili kamene prstene i samim tim nehotice pokrenuli razvoj civilizacije? Vremenski procjep koji nas odvaja od tog razdoblja širok je, velik i dubok, a jezik ondašnjeg stanovništva u potpunosti nepoznat. Samim time i simbolima uklesanim u monolite ne prepoznaje se značenje, ali zasigurno su vezani uz svakodnevni život čovjeka. Čak je i vremenska udaljenost do prvih gradova-država u Sumeru veća negoli je vremenska udaljenost od Sumera (cca 3000. godina pr. Kr.) do danas.
Arheolozi ipak imaju svoje teorije. Već ranije spomenut, tu je geografski položaj koji je pružao obilje hrane, a samim time na ovom je prostoru moglo živjeti puno više ljudi no što je u neolitiku uobičajeno. Čisto usporedbe radi, na području koje danas zauzima grad Zagreb mogla bi živjeti skupina od tek deset lovaca skupljača. Za veće družine jednostavno ne bi bilo resursa kako bi se uzdržavali tijekom svojeg životnog vijeka. U Göbekli Tepeu slučaj je dakle uznapredovao, skupine su se očito povećale.
Tim arheologa na mjestu nije pronašao nikakve dokaze stalnog naselja: ložišta, smetlišta, glinu. Ali pronađeni su alati koji upućuju na gradilište: kameni čekići i oštrice. Pretpostavlja se da bi radnici i zanatlije otkinuli veliki komad stijene na nalazištu udaljenom nekoliko stotina metara i oblikovali ga u stup prije no što će ga prenijeti i uspraviti. Pretpostavke su da je mjesto služilo kao okupljalište vođa različitih klanova. Zanimljivo je da životinje uklesane u kamen ne prikazuju jestivi plijen poput jelena ili ovce, već prijeteće životinje poput lava, zmije i pauka. Moguće da su lovci, uzdižući ovaj monument, željeli savladati svoje strahove. No ipak stoji pitanje: tko je organizirao više stotina ljudi, osigurao im hranu i smještaj dok se sve to gradilo, a postojanje civilizacije je bilo još nepoznato?
Arheolog Schmidt je u nižim slojevima pronašao dio ljudske kosti što ga je natjeralo na razmišljanje da se najvjerojatnije radi o posljednjem počivalištu lovačke populacije, barem onih najistaknutijih članova. Kult mrtvih jedne kulture na prostoru s izdašnim resursima objasnilo bi i reljefe i kružnu strukturu koja simbolizira krug života i smrti. Ovdje lovci leže među rezbarijama divljih zvijeri i s brda promatraju daleki i široki horizont.
U Göbeekli Tepe najlakše je stići iz južnog turskog grada Urfe, poznatog još kao Sanliurfa, ali i Edessa iz onih davnih križarskih vremena. Sve to govori nam o bogatom kulturnom nasljeđu gdje dominiraju sirijska i turska kultura, ali i kurdska, armenska i grčka. Upravo to ovaj grad čini zanimljivim odredištem za opuštanje i istraživanje još kojeg zanimljivog nalazišta, možda baš i nešto južnijeg Harana u kojem je prema priči jedno vrijeme živio i sam Abraham.
Urfa je grad širokih ulica i opojnih mirisa koji će svakog znalca koji zna prepoznati kvalitetno začinsko bilje odvesti na tržnicu ili u restoran kako bi se okrijepio poslije cjelodnevnog lutanja. Pečat pojedinih kultura najbolje se vidi upravo u kuhinji samog mjesta, gdje uz turske specijalitete lako nalazimo sirijske falafele i kebabe, ali i grčke salate i jogurte, sve izmiješano u jedan mozaik boja i okusa.
U samom centru Urfe nalazi se veliko ograđeno i ukrašeno jezero, Zelihino jezero, u kojem plivaju ogromni šarani, dok se dječaci voze u brodicama. Kao u gondolama prevoze turiste od kavane do kavane. Ovdje lokalci uz čaj provode slobodne dane ili šeću od vode do vidikovca s kojeg pogled puca na cijeli grad.
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock