Razlog tomu je plodna ravnica naseljena već pedeset tisuća godina, koja je pripadala mnogim carstvima počevši od Rimskog, Hunskog, Bizantskog, Bugarskog, Osmanskog Carstva… No svakako je najdublji kulturološki pečat ostavila Austro-Ugarska Monarhija koja je zadala temelje Vojvodine kakva je danas, od ustroja pa do arhitekture.
Ime Vojvodina na srpskom jeziku označava područje kojim upravlja vojvoda. Povijesno ime Vojvodine bilo je Srpska Vojvodina, ali zbog toga što je Vojvodina danas dio Srbije izgubila se potreba za odrednicom srpska.
Glavni grad Vojvodine, Novi Sad, smjestio se na lijevoj obali Dunava, na granici ravne Bačke i brdovitoga Srijema. Simpatičan već na prvi pogled, grad po mjeri čovjeka s oko tristo tisuća stanovnika, Novi Sad, kao i cijela pokrajina, odiše raznolikošću tradicija. Najbolji su primjer te raznolikosti katolička crkva Ime Marijino u samom centru grada, zatim židovska sinagoga, ali i najstarija pravoslavna bogomolja Nikolajevska crkva iz 1730. godine.
Novi Sad nastao je preko puta Petrovaradinske tvrđave, Gibraltara na Dunavu, kao pomoćno naselje u drugoj polovici 17. stoljeća. Iz tog vremena dolazi mu i ime koje znači nova bašta, novi vrt, novi nasad ili jednostavno novi sad. Od tada stalno raste i razvija se u grad poželjan na karti mladih željnih noćnog života i zabave.
Za sve one koji su bili u Novom Sadu dovoljno je spomenuti samo ulicu Laze Telečkog. Iz smjera prostranog centralnog trga, kojim zimi pušu vjetrovi, a ljeti šeću brojni ljudi, skreće se u ulicu Laze Telečkog. Ondje se nalaze barovi, klubovi i kafići iz kojih zvukovi gitara, tambura i harmonika pozivaju na dobar provod, baš kao i zvukovi kucanja čašica.
‘Fruška gora, tanka pa dugačka, drema pored Dunava kao mačka’, napisao je pjesnik Dušan Radović. I baš nekako prema ovim stihovima, usred ravnice, remetilački faktor tog monotonog bluesa sastavljenog od beskrajnog žutila širokih polja, smjestila se Fruška gora.
Neki je nazivaju i srpskim Atosom, upravo zbog brojnih manastira od kojih je 16 još uvijek aktivnih. Mjesto je to gdje Dunav dodiruje brdo, odbijajući se od njega i smiono krećući dalje na svoj put do stapanja s Crnim morem, ostavljajući iza sebe plodne obronke obrasle vinovom lozom.
Manastiri koji su nastali od kraja 15. do 18. stoljeća, poznati su po specifičnoj arhitekturi, bogatim riznicama, bibliotekama i freskama. Prolazeći obroncima Fruške gore i ulazeći u brojne manastire ne možete, a da se ne prepustite opojnoj meditaciji lelujavog zelenog lišća i cvrkutu ptica s obližnjih grana.
Među najljepšim manastirima, iako ljepota je individualna stvar i nalazi se u oku promatrača, svakako je manastir Novo Hopovo. Iako su ga Turci u 17. stoljeću više puta rušili, on je uvijek iznova obnavljan, a postao je kulturni i obrazovni centar cijele šire zajednice.
Još jedna tradicionalna postaja na karti Vojvodine su salaši. Radi se o ruralnim imanjima s gospodarskim zgradama uglavnom namijenjenim poljodjelstvu.
Salaši su autohtono stvaralaštvo bunjevačkih Hrvata. U njima se može osjetiti život kakav je nekad bio, a ponajviše se to može odraditi nepcem. Ponuda tradicionalne hrane u salašima naprosto je vrhunska! Vino teče u potocima, a slastice i delicije nižu se kao na pokretnoj traci. Prava okrjepa za gurmana!
Etno park Majkin Salaš prostire se na imanju površine čak 30 hektara. Stari vojvođanski salaš opet je postao središte života i okupljanja ljudi uz čašicu dobre domaće rakije, izvorne tamburaške muzike i tradicionalnih jela.
Subotica, grad zelenih ulica, velikih parkova, secesije i opuštenosti, najsjeverniji je grad u Srbiji i drugi po veličini u Vojvodini, odmah poslije Novog Sada. Posebno se ističe svojom zanimljivom arhitekturom u stilu mađarske secesije.
Na prekretnici 19. i 20. stoljeća uzavrela događanja u Europi na poljima umjetnosti, znanosti i života stigla su preko Budimpešte do Subotice, kada su se oba grada nalazila u istoj državi. To je bilo razdoblje mira i ekonomskog napretka te je Subotica bila u punom graditeljskom zamahu.
Uz veliku želju Subotičana i nadahnuće europskih graditelja, umjetnika i zanatlija koji su podigli brojne secesijske građevine u Subotici i na obližnjem Paliću, stvorena su djela koja su i nakon jednog stoljeća podjednako lijepa, atraktivna i intrigantna.
Spomenuti Palić, jezero i naselje s istim imenom, nalazi se osam kilometara istočno od Subotice i uvijek iznova nudi nešto novo i neponovljivo. Naime, svake sezone sadržaji su mu sve bogatiji. Izvanredni objekti s početka 20. stoljeća (Vodotoranj, Velika terasa, Muzički paviljon), prelijep park, prepoznatljivo jezero te mir i tišina čine Palić idealnim mjestom za odmor i uživanje. A ako niste znali, Palić je u slavenskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije uz Opatiju najstarije turističko središte.
Trenutno na Paliću možete odsjesti u hotelima visoke kategorije, renoviranim luksuznim vilama izgrađenim u takozvanom palićkom stilu ili mnogim objektima privatnog smještaja. Zanimljivo je spomenuti i restoran Mala gostiona koji je otvoren još davne 1852. godine i od tog vremena, znači punih 150 godina, prima goste svaki dan bez iznimke!
Tekst i foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Shutterstock